Vinkovci u znaku Josipa i Ivana Kozarca

U 2025. navršilo se 140 godina otkako je rođen Ivan Kozarac, pjesnik i nećak Josipa Kozarca, a po tim hrvatskim književnicima prestižna slavonska zavičajna nagrada nosi ime. Antun Gustav Matoš opisao je Ivana Kozarca poznatom rečenicom: „Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija, koja u njem izgubi najboljeg svog pisca budućnosti.“ Stoga su ovogodišnji dobitnici Nagrada u „sretno“ vrijeme nagrađeni o 140. godini rođenja mlađega Kozarca, kojega se i na ovaj način podsjetismo. Nagrade su povod panegiricima, ali ono što je smislenije – nagrade nas podsjećaju na marljiv i predan rad laureata, onih koji su stvarali za pisaćim stolom u tišini vlastite radne sobe. I sve što je napisano, trajno je darovano čitateljima, studentima, učenicima. Ova zavičajna manifestacija potvrda je živog stvaralačkog kontinuiteta od Matije Antuna Relkovića do danas. Ovogodišnje Dane prigodno prati i monografija Trideset godina „Dani Josipa i Ivana Kozarca“ (izd. Privlačica, Vinkovci, 2025) sa svim relevantnim podacima sudionika, a u knjizi su i nagrade, fotografije dana kao sjećanje na važne sudionike kojih danas više nema, ali i lijepe razglednice starih Vinkovaca.

Sudionici zavičajne manifestacije Dani Josipa i Ivana Kozarca / Izvor: Gradski portal cibalia.info / FB

Na trideset i prvim Danima Josipa i Ivana Kozarca, koje godinama uspješno organizira i nosi nakladnička kuća Privlačica i njezin osnivač Martin Grgurovac, pokroviteljstvom potpomažu Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Hrvatska gospodarska komora, Društvo hrvatskih književnika, te Vukovarsko-srijemska županija, Grad Vinkovci i Hrvatske šume koji su suutemeljitelji Nagrade. I ove godine, 27. i 28. studenoga Kozarcima u pohode dolaze hrvatski književnici. Šarm Danima svakako pružaju književni susret pisaca s učenicima vinkovačkih srednjih škola. Na neformalan način kao Živi kapitali (što je naziv književnoga događanja) ovogodišnji su se nagrađeni pisci predstavili i razgovarali s učenicima srednjih škola u Gimnaziji Matije Antuna Relkovića.

Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade Josip i Ivan Kozarac za 2025. godinu na čelu s predsjednicom Dubravkom Brezak Stamać, te članicama Hrvojkom Mihanović-Salopek, predsjednicom Društva hrvatskih književnika, i Ružicom Pšihistal donijelo je jednoglasne odluke: nagrada za životno djelo dodijeljena je Josipu Cveniću, Dubravka Oraić Tolić i Krešimir Bagić nositelji su nagrada za knjige godine, dok su plaketom uspješnosti nagrađeni Lydia Scheuer­mann Hodak i Denis Njari. 

Laureati i njihova djela

Josip Cvenić pjesnik je i prozni pisac, književni urednik, vjerni suradnik Privlačice koji Dane Josipa i Ivana Kozarca prati i na njima sudjeluje od osnutka 1995. godine. Rođen je u Osijeku 1952, diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njegov je književni opus raznorodan. Autor je triju zbirki pjesama, jedne zbirke eseja i prikaza te 15 proznih knjiga, romana i priča, među kojima su i romani za djecu. U književnosti se javio zbirkom pjesama Protumarani zavičaj (1976). Lirske pjesničke kontemplacije njegove zbirke Prostor – vrijeme (2012) osmišljene su neposrednim iskazom. U obrazloženju Dubravka Brezak Stamać ističe: „Možda osobnu poetiku najbolje prezentira stih iz pjesme Vječno vraćanje:  ‘Zapravo nije me sram, / volim / vječno vraćanje lista, / neka svrhovitost leži u njemu. Zasadiš mladicu / a ona tu ostane, / postane zeleno u zelenom.’“ Cvenić je bio dugogodišnji urednik osječke Književne revije (1993‒2003; 2005‒2009), časopisa za književnost i kulturu, te urednik i priređivač knjiga, među kojima je zbirka pripovijedaka osječke književnice Jagode Truhelka Gospine trešnje.

Nagrađeni s članovima prosudbenog povjerenstva

Djetinjstvo kao česta tema

„Djetinjstvo je česta tema književnika jer tu započinje sve, tada se formira svijest o postojanju“, mišljenja je Josip Cvenić, što uspješno argumentira pišući roman o djetinjstvu na Dravi i ulicama Donjega grada, primjerice u zbirci Pričanja Heraklitovog kušača i druga pričanja (1982). Cvenićeva proza često smisao pripovijedanja nalazi u rodnom gradu i njegovoj povijesti, kao što je roman Gradonačelnik u secesiji (2022). Iz bogatog proznog opusa izdvojimo Kajinov pečat (1997), Otvaranje tame (2017) i najnoviju knjigu priča Horizont događanja (2025) koja je „prokušala“ čitateljsku publiku prethodnim objavljivanjem u jednim dnevnim novinama. Gotovo sve što je Cvenić namijenio mlađoj čitateljskoj publici nagrađeno je i uvršteno je u kanon lektire: Čvrsto drži joystick! (Nagrada Ivana Brlić-Mažuranić), Povratak vilinskog konjića (Zlatna arena za filmski scenarij). 

Program je bio u znaku 140. obljetnice rođenja Ivana Kozarca

Dubravka Oraić Tolić višestruko je nagrađivana autorica na Danima Josipa i Ivana Kozarca. Ova joj je nagrada hrlila u ruke više puta: 2016. godine nositeljica je nagrade za životno djelo; 2023. godine nagrađena je njezina književno-teorijska knjiga Zagrebačka stilistička škola, a ove godine vrijedno priznanje zasluženo odnosi njezina autobiografska knjiga Tvojim glasom. Brođanka rođenjem, u memoarskoj prozi evocirala je svoje slavonsko djetinjstvo, školovanje, karijeru i zajednički život koji je dijelila i sukreirala sa suprugom, pjesnikom i intelektualcem Benjaminom Tolićem. U obrazloženju Dubravka Brezak Stamać ističe da je ova knjiga „više od autobiografskoga diskursa jer autorica isključivo ne pripovijeda i ne opisuje svoje djetinjstvo i zajednički život, nego nastoji izložiti kao neposredni promatrač i akter istodobno – kulturna, politička i društvena strujanja druge polovice XX. stoljeća. Sjećanje je to na važne profesore, kolege s kojima je radila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; Beč kao adresa u vrijeme njezina  boravka sa suprugom u emigraciji, politička i društvena klima na Filozofskom fakultetu nakon sloma hrvatskog proljeća, rađanje mlade države Hrvatske 90-ih godina XX. stoljeća. Kako je pripovjedačica bila sveučilišna profesorica teorije književnosti, dobro je znala ‘primijeniti’ sve važnije parametre koji ovu vrstu proze čine dokumentarno važnom“. Knjiga je spomenar slavonskih običaja i arhaičnih riječi, progovara o utjecaju, njemačkoga i mađarskoga leksika koji se prilagodio slavonskom govornom idiomu, a za kojim će mlađi čitatelji posegnuti, kao i za rječnikom. Velika zaljubljenica u Matoša, kojemu je posvetila više znanstvenih knjiga, pišući memoarski „roman“ vodila se mišlju: „Rodna su mjesta najbolji biografi.“

Urbani prostor kao novi pejzaž

Godišnju Nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu znanstvenoga diskursa Stilistika reklame dobio je pjesnik, profesor stilistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i književni kritičar Krešimir Bagić. Iako je Bagić Dane pratio od osnutka, ovogodišnja nagrada njegovi su prvi Kozarci. Rodom iz Gradišta kraj Županje, svoj je cjelokupni rad posvetio hrvatskom jeziku i stilistici. Imajući u vidu da su brojni Slavonci desetljećima vrsni jezikoslovci, Bagić nije otklon od tradicije, no predmet istraživanja svakako je avangardan, pogotovo jer ne dolazi iz retoričkih škola komunikologije nego s jezične katedre (utemeljio ju je vrsni stilist Krunoslav Pranjić, čiju je katedru Bagić i naslijedio). Kao stilističaru nije mu nevažna činjenica da jezik prilagođavamo svakoj novoj situaciji; polazi od premise da je reklama vladajuća kultura! „Svijet neće završiti s dobrom knjigom nego s lijepom reklamom za pakao ili raj“, napisao je André Breton. Polazište je ovo istraživanju eklektičke prirode reklama koje nas okružuju vidljive kao brojne marketinške poruke u medijima, na velikim panoima ili kao svijetleće reklame u svekolikom urbanom prostoru koji je naš novi pejzaž. Potrošač joj ne može odoljeti! Bagić kaže – nije još izgradio obrambeni mehanizam. U obrazloženju nagrade Ružica Pšihistal zaključuje: „Postala je sveprisutno božanstvo neograničene i neuhvatljive moći.“

Plaketa uspješnosti uručena je profesoru osječkoga Filozofskog fakulteta Denisu Njariju za znanstvenu monografiju Povijest Hrastina u feudalnom razdoblju. U obrazloženju Hrvojka Mihanović-Salopek ističe da je nagrađena knjiga prva monografija koja koristi arhivsku građu (dosada neobjavljenu i malo istraženu) iz arhiva Reformirane župe Hrastin, danas rijetkoga slavonskog sela koje je sačuvalo identitet mađarskoga stanovništva protestantsko-reformističke vjerske zajednice. Druga plaketa uspješnosti dodijeljena je književnici i prevoditeljici Lydiji Scheuermann Hodak za roman Oboje. Rođena u Srijemu, odrasla na pustari u Vrbiku, i u nekim prethodnim proznim tekstovima (priča Pustaraški ćošak) govori o stigmatiziranim i zaboravljenim „pustarašima“, koji su u teškim godinama poslije Drugog svjetskog rata živjeli u poljoprivredno-industrijskim naseljima, izolirani od svijeta. Tema je sociološki, ali i povijesno gotovo zanemarena, a u romanu ispripovijedana. „Premda su svi događaji fokalizirani kroz svijest djevojčice, ona nije glavni lik, tj. junakinja. Ona je bosonogi svjedok – jamac istinitosti pripovijedanja. Ona je glas nevidljivih pustaraša“, istakla je u obrazloženju Ružica Pšihistal.